RANKO RISOJEVIC

Ranko Risojevic, istoricar matematike, pjesnik, prozaista, publicista, kriticar, prevodilac, rodjen je 8.8.1943. godine, u selu Kalenderi, opština Kostajnica (bivsa Bosanska Kostajnica), diplomirao je matematiku sa fizikom na Prirodno-matematickom fakultetu u Sarajevu. Desetak godina radio kao srednjoškolski profesor matematike, a potom u banjaluckom izdavackom preduzecu "Glas", gdje kao prvi stalno zaposleni urednik izdavacke djelatnosti pokrece više edicija. Uredjivao je edicije "Univerzitetska biblioteka" i "Osvjetljenja". Istovremeno je bio u uredništvu casopisa "Putevi", prvo kao clan redakcije a potom, u dva mandata i kao urednik. Bio je na funkciji direktora Galerije likovnih umjetnosti RS, a trenutno je direktor Narodne i univerzitetske bibilioteke Republike Srpske. Za više informacija o Ranku, posjetite njegovu web prezentaciju na adresi: http://www.nubrs.rs.ba/~risco

Procitajte intervju koji je Ranko Risojevic dao casopisu "Reporter" http://www.reporter.co.yu/rep85/0004.htm

KOSTAJNICA

Tu se sastaju dva svijeta, istine
dvije i svezani miruju, tinjaju
u cvoru. Sta ce se opet s padine
spustiti na njih u svom opakom sjaju

i zavladati, gluvo za punocu
u kojoj raste i plodi se vas svijet?

Sta ce opet strasno, s rijekom, nocu
urlati na zivot i krzljavi cvijet?

Una, rijec. Granica, brda, rijeci.
Medju njima djeca, bauljaju, riju.
Tamo, eno, gledaj! Pritisni i gnjeci,

mozda ce most poteci. Blagu rakiju
u vodu saspi! Opija bol, cereci
dusu. Sve bubnja i slavi Istoriju.

KESTEN U PARKU

Od iskona pamti ta nebeska krosnja,
sve sablasti nase, zemaljske i ljudske;
ispod nje je prosla opet neka prosnja
u kojoj su mjesto ljudi prazne ljuske.

Ko je bio zacet, koga su tu klali,
u nocima koje sin kroz snove zove?

Ko tu sada sjedi, samotan i mali,
bez misli, bez nade - svirala od zove!

Na klupi se samo smjenjuju starice;
glave obmotane svojim tamnim rupcem.
Pred svaku ja kleknem - cije je to lice

koje cu krstiti nevinim poljupcem?
Zna li ova krosnja sta snuju krtice
dok cvjeta mocna obasjana suncem?

GOLGOTA, 1995.

I nema tu vise nista, svjetlost samo
iz dna, iz svetosti, u neki tren
sve nas preplavi - vrijedi li za to
jos posrtati uz golu i gluvu padinu.
Neko je bio, jednom, u cik zore
o kojoj se ore pjesme vijekovima.
ostavio nevidljivi stijeg sto ga
lahori dusa pristigla konacno.
I nema tu vise nista, djetlic samo
sto u svetom drvetu crta price
o onome sto je bio sa stijegom
u cik zore, prije svakog vremena.
Lesinari, koplja, oci iz grmlja,
polaganje u grob, beskrajna opijela -
svaki put neko ocekuje cudo,
ali su nebesa konacno sklopljena.

TISINO, SESTRO MOJA

Starija od mene tek toliko
da mi pripremis svecani docek -
tisino, sestro moja vecernja,
tvoj sam radosni zatoc(e)nik.
Ko je osjetio tvoje tijelo
u detinjstvu, pokraj ukucana,
prenosi te sa sobom kroz vrijeme
kao maleni ljudski oltar.
Tu se ne kleci i ne moli,
a bozanskom se mozes nazvati
po vlasti koju nad svijetom imas.
Ja sam se odrekao slobode
da bih bio tvoj rob i obozavalac.
Iz sjenke gledam - ne podnose te,
prevrnu veceru, laju na zvijezde
samo da ti naruze savrseno lice.

NA KOME MJESTU

Mozda si ipak negdje nekome potreban,
mada to uopste ne mora biti ovdje i sada.
Bas ti, u dalekom selu, sa samo cetiri kuce,
uspio bi da otkravis smrznuto srce
kome niotkuda pomoci nema.

Imas cvrste ruke a drva su neiscjepana,
znas da places a tamo suza vise nema.
Zaista, samo kada bi ustao ovog trena
i posao tamo gdje jos samo tebe cekaju
jer vec dugo za njih nema prijatelja u nevolji.

Imas svoju racunicu, svoju pricu
kojom ces se pokriti i veceras preko glave
dok vjetar skida crijep po crijep
sa dalekih kuca u zaboravljenom selu.
Mozda je tebi ipak neko potreban
bilo na javi ili u snu, sasvim tamnom,
u kome se sijalice ne mogu da upale
niti prozori i vrata do kraja da zatvore.

SJECANJE

Okovan sjecanjem, trunem u mulju.
Oblacima sam obavio glavu, kao udaljenu zvijezdu,
slusam kako u meni raste nebeski sum
neodgonetnuti tekst ostavljen u magli.

Odakle stize ovaj uveli dan?
Na mom se dlanu uvija kao gusjenica,
podize rilce, njusi vazduh, raste
naocigled svim mrtvim u drevnim ratovima.

Borna kola, slonovi, vranci, tenkovi -
mjestimicno se otvara zemlja i guta ih,
nikada se vise nece zapitati:
Gdje smo to, ili nesto tome slicno.

Nicega se vise ne sjecam, slobodan
uranjam u svjezinu svoga potoka.
Nov kao bistra voda, osjecam oblutke
preko kojih klize moji novi tabani.

• Poezija
• Proza
• Dramska djela
• Prevodi
• Izbori
• Veci radovi u periodici i predgovori za tudja djela
• Vazniji radovi o djelu Ranka Risojevica