I ti, hoceš li shvatiti, brate

Život naš cesto držim u svojoj svijesti;
djecje predstave o njemu imaju mjesto svoje,
i uvijek jasno još sve se polako smjesti
moje je da cuvam mir bilo, a drugo sve-tvoje
po redu kako je teklo od prvog dana jasnog;
misli se o tom u meni prosto sa strasti jate;
Sjecam se placa njihovog, sjecam se jauka glasnog
moga, i onoga strašnoga tvoga, brate,
i u strahu od pomrcine, u strahu od prazne sobe
i od tišine nijeme, što nas je mucila jako,
i od šuma rijeka dviju onih; jest, i od njih obe
nas je hvatala jeza, uostalom, kao i svu djecu lako,
od svega što se cuje, u casu kad ništa nema
i nikog oko nas. Sve me te misli prate;
i tako duboko kuca je naša u meni, brate;
ništa se nije izgubilo od svega što od nas ode
za uvijek, kao što tako ide sve u životu ovom:
jer sve me misli moje tamo unatrag vode;
stog pišem ovo ovako, ja i ovim svetim slovom
hocu da kažem sve što imam uz sebe reci;
a ne znam, svi dragi, svi bliski, svi bliski i tudji
hoce li da me shvate,
i oni obicni, mali i duhom od sviju veci!

I ti, hoceš li shvatiti ovo, brate

Cutanje

Nije cudno što cutiš tako,
a sve je uz mene puno glasa:
rijeke pomore; neko bi plako';
nevoljnik negdje moli spasa

i želi da se vjetrovi smire;

Ima u jednom tamnome kutu
bezbroj nemocnih i otud vire;

Svoj svoga traži na tudjem putu.

Cujem, nešto i kamen kaže;
obale s obalom se nadvikuju,
dvoje se mladih sa zebnjom traže
možda se njine dozivke cuju.

Možda, cak s brdda na brdo neko;
ili tu odmah uz uho moje,

dok cutiš, neko me gleda prijeko,
a otud visine, visine stoje!

Drvo

Ovu sliku odavno imam
ptica ozebla, malena, skace

s grane na granu, sa još trima,
vedre me i tamu s oka mi svlace.

Na polju vidim bjelinu samo
i crna, gola drveta draga;

upirem pogled ko zna kud tamo
gdje su obzorja, a sva sam blaga.

I tuga mala ko da me vara;
stalno me ili bodri, il' truje.
Dva tri covjeka i žena stara
prodjoše, znaci - život tu je.

Pred Slapom

Nek' mira, sad, dok strepim, imam
i od casa što mi u susret ide
i dok sama odabiram
nek' mi oci u miru vide

kako se vode rastacu kapi
i boja prene da oko slijepi,
nek' imam mira dok rastu slapi
pred okom mojim ponosni, lijepi.

Ne bih da gledam nemire vira
nego da mi u jednoj boji
oci jedna kap ispira.

da kapljom mi se tijelo poji
sve dok imam u 'rpi mira
a nebo nada mnom mirno stoji.

Za ruke dvije

I, zašto uspomene tako slome
radosna sam išla preko staza;
prošlo je vijeka dosta tome,
bila sam cedna, bila sam maza.

O, što su tako osvrti cesti -
pune mi ruke bile želja:
u jednom danu dragoga sresti;
biti ko' kap; od sunca bjelja;

I zavjet dati da umrijet' necu.
O, zasto sjecanja tako idu:
jedan mi osmjeh nosio srecu;
vila i plamen nekom u vidu.

O, zašto prošlost tako sine!
A ipak mnogo vidjeno nije.
Sve pred okom možda mine,
Ostace bola za ruke dvije.

Hocu mir

Mir sam još jednom takav htjela:
pred želju da se nadjem s kime;
i kad sam znala - vrh ce se jela
igrati, govorice jedni i moje ime;

negdje ce s cednih strah otici,
možda baš sasvim mene blizu:
osamljenih ce na svoju tugu svici.
Odonda mir još uvijek želim.

Znam, najljepši je u zoru ranu,
pod gustim, mirnim svodom bijelim.
Prolaze casovi. J hvatam granu,

a od nje mi se samo ruka
oblaži kao da je od prvih suza.
Pa gdje je onda od mira luka?