Ane, mogu i vedrije teme , ali nije obavezno...sve je to zivot...ne smeta to meni...samo me eto, moze rasplakati....

Prvi ples...


Mi, zene smo, kako bi to Balasevic rekao, cudna sorta...Upamtimo neke zivotne situacije, samo zato sto su nam po necemu, neki dogadjaji bili prvi... Ja sam, eto, upamtila i moj prvi ples...
Isla sam u sedmi razred... U sedmom razredu smo prestajali biti pioniri i postajali smo "Titovi omladinci"... Sjecam se dobro da mi je mama za tu priliku kupila prelijepu kariranu suknju... na kojoj je prevladavala crvena boja... i crveni prsluk... sa nekim ukrasima na rubovima... Bijela bluza... i nove cipele... Sve je bilo tip-top... za taj veliki dan...
I prije toga, pocelo mi se desavati da se na odmoru susretnem s pogledom jednog plavokosog osmasa.... Bilo mi je cudno... zasto se bas s njegovim pogledom susretnem na tako cudan nacin... ali, nisam se usudila nikome o tome reci... niti polaskati sebi mislju... da mu se, mozda, svidjam... Pa, on je bio sin jedne nastavnice u nasoj skoli... I... to je, cini mi se, predavala matematiku....!
E... dakle, dosao je i taj dan... kad je moja generacija dobila cast da postane dio omladinskog tima... te nase, kako se sada kaze "bivse Jugoslavije"... Uzgred receno, bivsa ili ne... meni je bila lijepa... i ja sam u njoj prozivjela prelijepo djetinjstvo i mladost...
U cast toga velikog dogadjaja... uprilicen je i ples u holu skole... Ples u sred dana... ali...ipak... ples... Nakon one uobicajene ceremonije...hol je na brzinu pospremljen, u ugao stavljena jedna klupa i gramofon... (Da, gramofon... i nemojte se cuditi)... s kojeg se zacula muzika... Ne sjecam se tacno sta je to bilo... ali znam da je bilo nesto lagano... za ples... U sredini hola su se poceli polagano njihati parovi... Stala sam u stranu... pored prozora... i pogledala van... Eto... mislila sam... jos jedan korak ka odrastanju... Jos jedna godina... i napustit cemo ovu nasu prelijepu, voljenu skolu... U tom trenu, osjetih kako mi neko lagano taknu rame...
-"Pleses li?" - zacuh pitanje upuceno meni...
Okrenem se... a, predamnom stoji... onaj moj osmas plavusan... Znam da sam zaustila da nesto kazem, ali shvatih... da nema sanse... da me glas izdao... Pruzih ruku... i nadjosmo se medju ostalim plesacima... Nikada do tada nisam plesala uz tako laganu muziku... Otac me je vec odavno bio naucio valcer i tango... Ali.... sta li cu sada...? Prepustih se ritmu... i poceh pratiti njegove korake...
-"O, pa ti bas divno pleses!"- rece mi moj kavaljer... Sada se smijem kad se toga prisjetim... Vjerovatno je to rekao... da bi nekako zapoceo razgovor samnom... Ali... ja... opet ni rijeci... Cinilo mi se da su mi te nove cipele postale odjednom olovne... Jedva sam cekala da zavrsi taj ples... kimnula glavom i nestala... glavom bez obzira... Naime... otisla sam kuci.
Dugo sam poslije toga... u svojim mislima ponovo igrala... taj svoj prvi ples... Ali... onako kako sam zaista zeljela... opusteno i sa uzivanjem...
Proslo je nekoliko godina... Bila sam srednjoskolka... Moja tinejdzerska simpatija se odselio u Zagreb... ali... jos uvijek je ponekad dolazio u nas gradic, radi drustva...
Jedno zimsko vece... Nas mali disco... u prizemlju stare srednje skole... Stojim s drugaricom po strani... a... onda mi odjednom prilazi visok decko, sjajne plave kose... Imao je crnu jaknu i bijeli dugacki sal... (Takvi su tada bili u modi)... Malo se nagnuo prema meni i upitao:
-"Pleses li?"
Otplesah onaj svoj ples iz snova... iz svojih misli... Opusteno... mirno, uzivajuci u njegovom mirisu, kojeg se i danas sjecam...
Ples se zavrsio... On se nagnuo, poljubio me u obraz... Odnekud iz unutrasnjeg dzepa jakne izvukao jednu crvenu ruzu, pruzio mi i rekao...
-"Hvala..."
Izasao je... i nestao u bijeloj zimskoj noci... Od tada ga vise nikada nisam srela... i nisam doznala... odakle mu je u dzepu bila ta predivna ruza... u sred zime... Ah... tko zna? I... da li je ona sjajna plava kosa jos uvijek takva... ili je pobijelila... A... i zasto da razmisljam o tome...? Bolje je u srcu sacuvati to predivno njezno sjecanje...

Vrijeme prolazi... uspomene traju...

Reci mi... kad vrijeme izbrise tragove nase
i vjetrovi kad odnesu rijeci ljubavi , koje smo izrekli...
kako ces znati... pronaci me... ponovo...?
I... kad vode proteku... i cvijece proljetno kad
se preda zemlji... kako ces znati... osjecati...
moje cemerne strepnje i moje drhtaje, kojima te zovem...?
Po kojim cu ti rijekama camce poslati?
Koji ce vjetrovi... moje misli tebi oduvati?
Koji ce snijegovi u tvojim se njedrima rastapati...?
Koja ce proljeca na mene ti mirisati...?
Ako... vrijeme izbrise... nase tragove...

Da li ces znati... kroz daljine me dozivati....?
Da li ces znati... moje misli osjecati...?
Hoces li se uvijek, kao ja... nadati...?
Hoces li me zauvijek... cuvati... u svojoj dusi...
sakrivenu... ususkanu... u najskrivenije uglove srca...?
Hocemo li ti i ja...
ko dva vjecita putnika... u ponorima svojih srca...
znati... sacuvati... nase niti... kojima se uvijek...
mozemo vracati...

Hoces li ti...
mene zauvijek voljeti... i u vjecnosti...?
Kao sto cu tebe ja...
voljeti do vijeka...?

I kada nicega ne bude vise...
Kad nam stope sa puteva isperu kise...
Ostat ce uspomene... da traju....
i vjetrovi vjecni... sto ne zaboravljaju...
da smo bili... na nekoj cesti... zagrljeni...
stisnuti... i da su nam srca kucala... jednim ritmom...
i da smo disali jednim dahom...

Kad nas niko ne bude spominjao vise...
sjetit ce nas se... neke jesenje kise...
pod kojima smo se... ljubiti znali...

I... proljeca ce... cvjetove nove radjati...
Iz nasih ce srca cvjetati... kao ljubav...
Da kazu svima... da smo bili...
i da nas jos ima...

Znam... opet cete reci:"Evo je... ko ocemu... Ane o Kostajnici i o nostalgiji... i o sjecanju..."
Ali, sta cu... Ne dam zaboravu ni jedan dan u svom gradu proveden... Ne dam zaboravu ni jednu zoru sto se iznad Une radjala... ni jedno vece... u kojem se sunce polagano utapalo u onoj nasoj najljepsoj rijeci...
A... ovo ledeno vrijeme... i snijeg sto se po proplancima nastanio... i mraz jutrarnji na mojem prozoru... me tako sjecaju i vracaju u moj grad...
Zima se sjecam sto su mi bile tople... zbog necijeg toplog pogleda... Veceri zimskih u kojima se dah ledio... a... ja u onom nasem malom discu... osjecam neciji pogled... i znam... prici ce mi sada... i igrat cemo... igrati... vrtjeti se, kao ona kugla na kojoj se mijesaju boje... i prave spektar u kojem se poletjeti moze...
Sjecam se, evo, kako smo, s vecera, poslije zadnjeg sata izlazili u zimsku noc... Snijeg je skripao pod nogama, a mi jurili bezglavo da stignemo tamo... preko mosta... u kino... Jos ako se davala kakva komedija... I nije nam bilo hladno... Preko mosta, sjeverac boji noseve i usi u vatreno crveno... Ali, ko mari jos... za sjeverac i za zimu... Drustvo je na okupu... Pa, ako se jos neko uz put... oklizne i pane... Iiihaaah... smijeha i radosti...
A, iz kina kad izadjemo... valja opet kuci pojuriti... Ono malo knjiga sto se u skolu nosilo... brze-bolje baciti negdje i jos se brze spremiti za disco...
Ma, nikome nisu bile vazne marke farmerica, kosulja i majica... Nikome nije vazno bilo gdje si kupio zimsku jaknu... ili patike... Samo da je cisto i udobno... Malo uredis kosu... malcice sminke... pa brze... da se stagod ne propusti...
A... kad se otplese i zadnji ples... obicno sentis... i kad se polagano pocnemo razilaziti... Eh... ako su one oci sto su me tako grijale svu vece... jos ostale tu pored mene... onda sam u stvarnoj opasnosti i on i ja... da cim izadjemo... budemo meta kanonadi grudva... od mojeg drustva... koje nije trpjelo... da me neko drugi otprati kuci... (Ah, ti klinci... nikako da odrastu)
A, moj "Apanovac" osvjetljen ulicnim svjetiljkama... i snijegom sto je utaban na cesti... jer tu je glavna gradska sanjkacka staza... I ima jos onih koji se nisu umorili, pa se jos uvijek vukuci sanjke penju uz brdo... dok drugi opet uz viku uzivaju u ludoj nocnoj voznji... Koracamo polako... a, snijeg skripi... i pneka pahulja zaigra ispod ulicne lampe... Grane drveca sa strane se okitile mrazom... kao cipkom... Sve dok ne ugledam svjetla na brdu... Moja mati jos uvijek nesto posluje po kuhinji i ceka me... sa mirisnim kompotom od dunja...
Oprostite mi... sto sam opet lutala po sjecanjima... i nasim gradom... Samo sam pozeljela malo... ogrijati srce... na vatri uspomena...

Jutro... Otvaram oci... pa, opet zazmurim... Vracaju se misli... u neke godine davne... u neko decembarsko jutro... sto je sobom donosilo... prvu Novu Godinu, bez njega...
Jutro... Otvaram oci... pa, ih rukama pokrivam... Htjela bih suzu sprijeciti da kane... Ali, to je nemoguce... Cutim tako u krevetu... i pustim... da mi se jutro spusti na lice... i da me budi... a, ja bih tako htjela sanjati... Sanjati da je opet sve kao nekada...
Cujem materino pazljivo kretanje po kuci... Cujem i vatru kako pucketa i razgorijeva se u peci... Osjetim miris kafe i cujem mamu i baku kako tiho pricaju... Samo... ne cujem glas, ni kasalj, ni korake njegove... Ne cujem, jer njega nema vise... Ni mirisa njegove cigarete... pomijesanog sa mirisom kuvane rakije... Nema. Samo pusta praznina... kao ona prazna njegova stolica... sto cuti usamljena... Vec danima niko na nju ne sjeda... To je bilo... njegovo mjesto... za stolom...
Vrijeme neumitno tece... Skoro ce Nova Godina... Koliko radosti radi toga... u skoli... medju mojim drugarima... Cemu bih se ja obradovati mogla? Nemam zelja... osim jedne... koja je neostvariva... Imam trinaest godina... i nemam zelja... Nista... cemu bih se osmjehnula... obradovala...

Jutro... u nekoj dalekoj zemlji... Jutro... hladnocom okovano... Ili je to, mozda, samo tako u mojoj dusi hladno... Ide jos jedna Nova Godina... Trideseta... Nova Godina... bez njegovog zagrljaja... I... svaka jednako boli... I u svakoj jednako nedostaje... Ili jos vise... S kim cu podijeliti... sve moje tajne? Moje neprospavane noci? Moje brige... kome cu ispricati? Moje radosti... koga ce obradovati...? U plamen neke svijece cu sve ispricati... ili isplakati... Da li ce te dotaci moje rijeci, dragi moj? Da li ces poslati znak... kojim ces mi suze obrisati, kao sto si ih brisati znao, kad sam bila djevojcica...?
Jutro... Pustam dan da mi na lice sidje... Budim se... a, tako bih zeljela sanjati... Skoro ce Nova Godina... Trideseta...

Samo da ti kažem da sam srela njegovu mamu, mamu tog tvog plesača sa prvog plese. Znaš da je uvijek bila poseban žena i sada je. Imam osjećaj da je godine nisu stigla. A njega sam jednom davno iz tramvaja vidjela u Zg. Onih ratnih godina, sa onom plavom kosom i uvojcima, visokog...šetao je na trgu.

Da... vrlo lijepa zena...
Uvijek besprijekorno dotjerana...
Ponakad sam... citajuci neke romane...
glavne zenske likove... zamisljala kao nju...

Jos jedna profesorica je, svojevremeno, bar u mojim ocima...
bila isto... kao lik iz nekog romana... o ruskim kneginjama...

Ali... nju sam srela prije nekoliko godina... i razocarala se...
Izgledala mi je... zapusteno...

Uvijek kad padaju
prvi snijegovi,
kad se bijelinom
okite brijegovi...
Ja u svoje snove
polako zagazim,
pa u njima tebe,
pored sebe spazim...
I... idemo tako
stazom od sna.
Kraj mene ti,
kraj tebe ja...
Ko dva putnika
u dalekim prostorima,
sto nemaju cilja,
samo dva...
sasvim ista sna...

Uvijek kad padaju
prvi snijegovi,
i kad se njima
okite brijegovi...
Ja zahvatam sakom
pregrst sna...
Kad otvorim, nadjem
tek zrnca uspomena...

Bio si mi...
jos jedna nada,
mozda posljednja...
da na svijetu jos
ljubavi ima...
Bio si moja rijeka
jer sam u tvojim ocima
plovila sjecanjima...
Bio si moj zavicaj,
moj topli mirisni maj...
Moja topla ruka,
u ledenim nocima.
Bio si... moja Banija...

Neki te drugi
putevi vode...
Neke te druge
radosti raduju...
I nije te briga
za one sto sanjaju,
za one sto svojom
nostalgijom tuguju...
Ne trazis vise
oci od snova...
ni rijeci njezne
tople i meke...
Ne svracas vise
pod nasu vrbu...
na obalu one...
nase rijeke...

Nose te neki...
drugi valovi...
pa te ne doticu,
oni nasi snovi...

Al' i to je samo
moja sudbina...
Ostavljam sjecanja
u tajnu odaju...
I znam...
uvijek je tako...
kad ostanes sam...
Vrijeme prolazi...
uspomene traju...

Sve ima... svoj kraj...
vrijeme kad se...
u spomenar...
spremaju uspomene...

Sve ima... svoj zadnji dan...
posljednju rijec...
ponekad ne izrecenu...
kad i to cutanje...
upamtis... kao uspomenu...

Sve ima... svoj zaborav...
da li ces moci...
zatvoriti sjecanja...
i odbaciti me...
u albume zaborava...

http://www.youtube.com/watch?v=rIj-iDx771w

Spavaj, grade moj...
Na strazi mojih snova... stojis ti... U svakoj mojoj misli... si pocetak i kraj... I svako sjecanje moje... zivi... na tvojim ulicama...
Na mom jastuku jos mirisu tvoji zumbuli... kao nekada, s proljeca... u onom malom stanu.... u blizini groblja... Moja su dvorista sada skucena i mala... Iz njih nema vidika... sto gledaju na ulicu tvoju i na lica poznata i draga... Ali... ti strazaris jos... u svim mojim mislima... i znas... da moja sjecanja... zive u svakoj kockici onoj... sa tvojih davnih ulica... na kojima sam odrastala...
Spavaj, grade moj...
Ne daj onim klupama u praku zaborava... I znaj... ja jos u srcu nosim onaj treptaj... prvog poljupca... i osmjeh njegov... I... jedan vatreni pogled moje prve ljubavi... cije su oci zgasnule negdje... dok si ti... spokojno cutao pred njim...
Ja znam... da si plakao... moj grade... i da su te boljele sve moje tuge... I, kise su tvoje... samnom brisale suze... i ispirale... moje nemire... Jer... ti si znao... i poznao... sve vjetrove u mojoj dusi... I nemirne valove sto su uzburkani divljali... i njezne lahore... sto su mene u sutone tvoje tjerali... negdje da... ispod neba tvojega, uz rijeku moju setam i snivam... dane sto dolaze...
Spavaj mirno, grade moj...
Moji su snovi iz tvojih njedara iscupani... i moje su ulice... neke tudje postale... Samo su sjecanja jos ostala u setnjama na kisi... ispod kisobrana od divljih kestena... I uspomene... uspomene.... sto mi te tako ljubomorno cuvaju u njedrima...
I grobove... na tvojim grobljima... na kojima su tragovi mojeg postojanja... i suze... zaledjene... za sva vremena...

Spavaj mirno, grade moj...
Na strazi mojih uspomena... je ljubav... sto nikada nestala nije...

http://www.flickr.com/photos/20923094@N04/2427255659/

Mraz je okovao ovo neko bezimeno mjesto, scucureno i sakriveno ispod austrijskih Alpa... Prosetah danas na kratko... i prvi put u zivotu sam gledala... kako sa neba, obasjano suncevom svjetloscu pada inje... Bezbroj srebrnastih zvjezdica... kao krijesnice u roju... su se spustale na zemlju... Eto... toliko je hladno...
I... veceras sjedim pored prozora... Nema snijega napolju. Samo je inje zabijelilo sve... A... sa obliznje crkve se cuju zvona... Zvona sto mene, opet nezadrzivo vracaju u moj grad... Onaj... sto mi u srcu zivi, kao najljepsa uspomena... kao najtopliji dio mojeg postojanja...
Voljela bih... opet sici na zeljeznickoj stanici.... s nekog vlaka... sto ce produziti za Split... Voljela bih u neko predvecerje onom stazicom izbiti na cestu... gdje cekaju fijakeri... Sjela bih u jedan... i on bi krenuo polagano... Bacila bih pogled na bastu one kafane na stanici... Stolovi bi cekali goste...a, konobarice bi, vec, pripremale bastu za vece sto dolazi... Muzika bi ustimavala zice... A... moj fijaker bi polagano milio dalje... niz ulicu... Konji bi kaskali... a, ja bih s nestrpljenjem cekala onu krivinu, iza koje ce se pojaviti pogled na moj grad... i moju rijeku... Cula bi se zvona sa crkava... pozivajuci na vecernju sluzbu... A... ja bih uzivala... prolazeci pored kuce, gdje sam nekada davno stanovala... Pored dvorista, u kojem sam najljepse dane djetinjstva prozivjela... I sada jos znam... gdje bi se mogle naci one sumske sitne jagode... sto mirisu... najljepsim mirisom mojih uspomena... A... onda park... Eh... koliko sam vremena provela u tom parku... Na svako od onih stabala sam se popeti mogla... U svakom onom zbunu sam se sakrivala... kad smo u neka predvecerja igrali "zmirke"... Ponekad smo se "spekulali"... praveci u prasini rupu... okretom pete... Ponekad smo ratovali... Katkada bili indijanci, katkada kauboji... partizani... policija... (ne cudite se... jer, ja sam imala starijeg brata... i uvijek sam se igrala s djecacima... Lutke nisam imala, niti sam ih zeljela... jer... nisam znala sta bih sa njima... Takve su igre za mene bile previse staticne i dosadne)... Ponekad smo se brat i ja kuci vracali prljavi, izgrebani i poderanih hlaca.... Mati bi nasa tada grdila... i njega...ali, mene vise... jer, to nije bilo normalno za jednu djevojcicu... Sjecam se kako me otac branio, govoreci joj da sam ja njegov sin... A... s vremenom je to proslo... Pogotovu.... kad vise nisam imala mojeg tate... postadoh pomalo sjetna i te djecacke igre me prestase zanimati... Vise sam voljela pored moje Une sjediti i snatriti... neke dane, za koje sam vjerovala da nikada nece doci... I... zaista... nikada i nisu dosli...
Eto... voljela bih u tom parku zastati... i na neku klupu sjesti... i gledati neku drugu djecu, kako se igraju... neke druge zaljublene parove... kako zagljeni sjede i nesto sapucu... Ali... moj fijaker polagano ide dalje... Nailazi Miftina radnja... (Ja, eto, jos uvijek ne znam kako da je nazovem... Nemam pojma da li je to bila burekdzinica, cevapdzinica ili poslasticarnica... Znam jedino da smo tamo mogli pojesti nesto, ako smo gladni... popiti neki sok... zasladiti se nekom sampitom... i pustiti neku dobru pjsmu na dzuboksu)... Dok nije nastupilo doba kafica, koji su odjednom poceli posvuda nicati, ta Miftina radnja... je nama bila omiljeno mjesto sakupljanja... Pogotovu kasnije... kad je preko puta bio disco... u podrumu gradske knjiznice...
A... onda nailazi moja skola... Mjesto sa kojeg nosim neke od najdrazih uspomena... Ne samo skola, nego i onaj prostor ispred.... Ta ulica i ograda skole... o koju smo toliko puta stajali naslonjeni... I... onaj prozor... u medjuspratu... pored kojeg sam voljela stajati... i gdje sam ispisala toliko ljubavnih pisama i pjesama... i skolskih zadaca... da to vise niko i nikada izbrojati mogao ne bi... Sjecam se mojih profesora, koji su mi zaista, svi odreda ostali u dragim uspomenama... Ostali su u mojem srcu zapisani kao vrlo dragi ljudi... Svaki na svoj nacin...
A... preko puta "Samoposluga"... Eh... koliko smo kruha... odatle pojeli... Pa... fotografska radnja... Nekada ju je drzao Hruby... Sjecam se crno-bijelih slika... iz njegovog izloga... Neke i danas imam... A... kasnije... je taj posao u nasem gradu preuzeo Alija...
Da... tu preko puta je i "Jugoplastika"... Trgovina, koja je nekako mirisala drugacije... od drugih... Pa... onda hotel... preko puta kojeg je... stara zgrada "Korzo"... a, ispred nje trafike... U jednoj su se prodavali tiketi za loto... u drugoj novine... i cini mi se da je bila jos jedna... ili sam u krivu... Eto... to mi je nekako iz sjecanja pobjeglo... A... znam da su bas tu nekada stajali autobusi... pa je uvijek bila guzva... dok tu autobusku stanicu nisu izmjestili... malo nize hotela...
A... pored zgrade "Korza"... "Tekija"... Eh... "Tekija"... Zaustavit cu moj fijaker ovdje... Neka on ide dalje... tamo preko mosta... A... ja cu malo sjesti na zid kod "Tekije"... Slusat cu zubor vode... I... znam... naici ce vec neko... pa cemo zajedno... zaploviti kroz uspomene... sto traju...
Ne ljutite se... sto vas opet gnjavim... ovim mojim snovima... Ja tako pozeljeh prosetati mojim gradom u neko toplo predvecerje... u neko toplo vrijeme... na kojem jos uvijek srce ogrijati mogu...

http://i428.photobucket.com/albums/qq5/ ... Tekija.jpg

* *

Tekija.. ukopana.. u podnozije Djeda..

je uvijek .. pa cak.. i u vrelim danima

ljeta.. donosila osvijezenje...


Voda je tiho zuborila.. iz onih dviju cijevi..

od kojih.. dlanom pritisnes jednu.. da

bude vise vode.. u onoj drugoj... Ja sam

tu uvijek.. dolazio zedan.. nakon sata

fizickog.. partije nogometa.. ili nakon

lutanja.. po Djedu.. onom skrivenom

stazom.. koja je bas tu zavrsavala...


Tu ispred.. ta dva kioska.. je stalno

netko citao novine.. a tamo preko

ceste.. na ulazu u ..Central.. bi stajao

dokoni konobar.. buduci da tamo bas

nikad nije bilo previse gostiju... Zato je

malo nize.. preko puta autobusne.. kod

Djuke.. i Rine.. u Stijeni uvijek bilo krcato

od gostiju...


Eh.. ta sijecanja.. na neke dane prosle..

i daleke...

Snijeg zasuo banijska brda i doline. Jutro na Badnji dan, neke daleke devedeset i neke... je osvanulo vedro i suncano... Zamirisah kucu toplom pogacom... i jutarnjom kafom... Moja familija je sjedila oko stola... i cavrljasmo o kojecemu... uz dorucak... i kafu... A... onda djevojcie pozeljeze... van... na sanjkanje...
Otac je izasao sa njima... i napravise stazu niz brdo... A... onda stadose mene dozivati... Bile su jos male... i nisu se mogle spustati same na sanjkama... pa se otac vozio sa jednom, a ja sam morala s drugom... Dan je bio predivan... i suncevi zraci su stvarali predivan sjaj na bjelini snijega...
Spustali smo se niz brdo, a nazat smo muz i ja vukli sanjke, a one su se uz brdo morale vracati gazeci cjelac... Otac ih nije pustao da se penju...stazom... nego ih je tjerao da gazaju cjelac, koji je ovoj mladjoj dosezao do pojasa... Taj uspon je zaista bio tezak za njih... ali, one su se borile svom snagom... i savladavale brdo... i snijeg...
A... kad su se vec dobro umorile... i kad se na njihovim vestama nahvatao snijeg, koji se zaledio i nije se dao ocistiti, nekako pristadose uci u kucu... Stadoh ih pored tople peci i vatre, sto pucketa, raspremati... Bile su rumene, kao one crvene bluzice na njima... A... okice su im sijale... kao krijesnice u ljetnoj noci... Nisu prestajale pricati... baki o tome kako su se sanjkale.... i kako su gazile cjelac... Ljubila sam te rumene obraze... i kose njihove, sto su mirisale na dom... na Baniju i zavicaj... na zivot... onaj... za koji je vrijedilo postojati...

Eto... u ovo neko zimsko predvecerje... jedna od njih sjedi ovdje pored mene... i smjeska se svojim sjecanjima... i svojoj ljutnji na oca... koji ih nije pustio da se samo voze... nego je uvijek od njih trazio da budu borci... Ona je danas jedan pravi borac... i ona njezna djevojcica.... sto se stiskala u mojem krilu... i svojim rucicama mi znala stisnuti obraze... i ljubiti me posred lica...

Sjecam se... iste ovakve zime prije dvadeset godina. Bijase sve smrzlo i cica zima je ledila ceste i kuce... Stabla bijahu obucena u cipkaste haljine, sto ih je mraz po njima nastrikao...
Te jedne... zimske, gotovo iste ovakve noci si... rodjena... malena moja... Sjecam se kako nisi zaplakala... i onog mog straha majcinskog... A, onda si iznanada se proderala... da je citavo sisacko porodiliste zajecalo... Sjecam se onih sitnih pjegica po tvojem nosicu... i krupih okica, sto su me u cudu gledale... Mene... i svijet na koji si dosla... Sjecam se i one moje strepnje nad tobom... Strepnje, kojom sam te, onako sicusnu i manju od svih drugih beba... tako brizljivo cuvala... i kojom sam se Bogu za te molila... da ti da snage... da porastes... da narastes...

A... eto... Danas si visa od mene... I stojis na zemlji cvrsto. Znas sta hoces. Znas sta zelis... i grabis... naprijed... A, moja strepnja nad tobom jos uvijek zivi... I... nikada prestala nije... od one noci... kad si na ovaj svijet dosla... Bdiju nad tobom misli moje... I cuvaju te... I... mada si danas opet daleko... ja te osjecam... Osjecam te... isto kao sto sam juce... dok si jos sjedila ovdje pored mene... I... gdje god da si... ja znam treptaje srca tvog... I... znam... kako sad svojim krupnim ocima... poglede kroz prozor bacas... i gledas kako studen okiva... taj neki grad... koji obje volimo... (Svaka ima svoje razloge za to)... I... znam... da mislis na mene danas... Isto ovako... kako ja o tebi mislim neprestano...

I... ne mogu da saberem sve te godine... Prodjose brzo... prebrzo... A, ja ne mogu jos da te svrstam u neke odrasle zene... Jos uvijek u tebi vidim... moju djevojcicu... i njen pjegavi nosic... i nemirne smedje okice... I... moja strepnja... je jos uvijek ista... Kao da nisu prosle godine... Dvadeset njih...

Ima noci... kad ne moze san da me dobije... Kad cutim u mraku i gledam u tamu... u kojoj ne vidim nista... Ima noci u kojima ne mogu docekati dan... pa, ustajem i trazim neko zrnce nekih dalekih lijepih uspomena... Trazim malcice spokoja i mira u ovoj buri nemira u meni, sto me baca na dno ove tame...
Ima tako noci... u kojima ne mogu pronaci tragova onih srecnih dana... Noci... u kojima bol u dusi vristi i cupa mi srce komadic po komadic... Ima noci... kao sto je ova... u kojoj mi se tako place... a suze zaledjene cute negdje u grudima... Ima noci... kad tako zarko zelim svoje uspomene... zive i jasne u svojim mislima... a, ne mogu ih pronaci... Samo tupi bol tu stanuje... u mom srcu...
I... zalud ubjedjujem sebe... da ja znam zivjeti u snovima... Zalud... Jer... ima noci... u kojima nema snova... ni sjecanja... Ima noci u kojima samo gorcina u meni stanuje... i jeca...
A... ja bih tako zeljela... odsanjati... bar jos jedan san... prije zore...

Sjecam se...
Rano proljece. Snijeg stao kopniti i livade i proplanci se pocese izvlaciti iz svoje bijele odore.Setam mojim rodnim gradicem... Gledam svoju Unu, kako nabujala zuri negdje... prema Jasenovcu... Cica-mace se vec bijeljeti stale uz obalu... pod vrbama...
Zavukla sam ruke u dzepove svoje jakne... i polagano koracam... Nadam se... Mozda ce naici... jedan motor...pa, usporiti i sasvim polagano promiljeti pored mene... Da mi je da vidim opet te oci... ispod vizira... Pogled sto probija kao mac... kroz srce... Samo da mi je te oci vidjeti...
Lutam tako mojim gradom... svojim mislima obuzeta... a, onda me iznenada jedna ruka potapsa po ramenu..
-"Hej, pa, gdje si ti? Danima te vec trazim... a, nigdje te... kao da se skrivas bas od mene."
Gledam je tupo. Znam je... onako vise iz vidjenja, nego sto smo bas neke prijateljice, da bi mi se tako obracala... Znala sam je... kao sto sam znala sve djevojke iz svojeg grada... koje su bile pribliznih mi godina...
-"Tu sam. Ali, zasto si me trazila?"- pitam u nevjerici...
Sve mi se cinilo da me je s nekim zamjenila.
-"Ma, znas... obecala sam jednom decku da cu te upoznati sa njim. On se toliko raspitivao o tebi..."
-"Ma, daj... Stvarno me ne interesuje to..." -odgovaram misleci, opet... na onaj pogled... na one oci sto sjaje kao zar...
-"Molim te... Nista te ne kosta upoznati se. Obecala sam mu. Stvarno je faca. Vidjet ces."
-"Necu. Ne zanima me. Stvarno. I... kvaris mi time nesto... sto ja zaista zelim."
-"Hajde... nemoj biti bas tako na kraj srca. Molim te... On se samo zeli upoznati s tobom... Cuo je da pises poeziju... i gleda te vec danima...Hajde, dodji u kino veceras... Ja cu te cekati ispred, pa cu te upoznati sa njim."
-"Cuo je ono sto si mu ti rekla... Stvarno ne razumijem... sta hoces... Ali, u kino cu doci veceras... svejedno... kao i uvijek..."
-"Srce si... Vidimo se veceras... Tip je stvarno frajer."- namignula mi je...

Izgubih volju za setnjom. Okrenem se i podjem kuci... Ma, ovo mi bas nije trebalo... I... zasto joj rekoh da cu doci...? Ali, bas me briga... Drustvo ce biti samnom... Oni ce me spasiti od tamo nekog tipa, koji hoce da se upozna... Kakve gluposti...

Silazim u grad... Subotnje je vece... Moj gradic pun mladezi... Proljece rano... uzelo maha, pa veceri pomalo pritoplile... Tu, ispred skole, drugari vec cekaju...
-"Pa, gdje si ti, mala? Nikako te docekati... Jos cemo zakasniti..."- kori me jedan od njih...
Ne marim... Uvijek me tako kritikuju... Objasnjavam im , usput, kako cu se morati upoznati s nekim tipom i molim ih da me ne napustaju, da budu samnom svo vrijeme... Kikocu se po obicaju... Nije im prvi put da izigravaju strazu... Oni se sale na moj racun, a ja se osvrcem i prislukujem... onaj zvuk... motora... Ah... jos se sjecam... kako je slatko bilo to iscekivanje... ta nada... zarad samo jednog pogleda...

Dolazimo pred kino... Ona moja prijateljica smjesta doskakuta do mene i vuce me za ruku... pravo prema... crnokosom decku... sto stoji oslonjen na motor... Stadoh skamenjena... od tog pogleda... Ona izbifla nesto i nestade... a, ona dvojica mojih drugara... stadose kraj mene i pocese mi nesto petljati o tome, kako moramo odmah krenuti... kako film vec pocinje...kako... pojma nemam...

-"Cekat cu te ovdje... poslije filma..."- rekao je...

Ne progovorih ni rijeci... Nisam mogla ni otvoriti usta... Taj pogled me je naprosto ledio... i grijao... u isto vrijeme...
Nemam pojma koji smo film gledali te davne... subotnje veceri...
Znam da sam izasla van... na krilima ljubavi... koja je plamsala u meni...
Stajao je po strani i cekao da mu pridjem. Bio je bez motora... i otpratio me je kuci...
Ne pamtim o cemu smo pricali... Ali... pamtim... kako je mirisao... i sjajnu crnu kosu pamtim... Ali, najvise od svega... pamtim... te oci... Oci, kakve nikada vise srela nisam... I... tada me je... kad smo dosli blizu moje kuce... uzeo za ruku... prinio je ustima... i poljubio... Imao je posebne manire... poseban sarm... Rekao je samo...
-"Cekat cu te sutra."- i otisao...

I... danas, ponekad, u sjecanju mom... zatreperi taj pogled... kao zal za njim... Kao zal... ili bol... ili draga uspomena...

A... vrijeme prolazi... i odnosi... toliko toga...

Danas ispred kuce u kojoj stanujem... komsija pokosio njivu... Mirise pokosena trava u ovo predvecerje... i opija me... tim mirisom, sto me opet vraca... tamo... tamo... gdje mi je ostalo srce... Tamo... na ona nasa brda... i livade... koje su tako mirisati znale u ovo doba...
U predvecerje... kad sjednemo ispred kuce... a, miris tek pokosene trave nas stane milovati po obrazima... Sunce zapada tamo negdje... iza brda i ostavlja crvenilo na nebu... Oni bijeli oblacici... dobiju neku cudnu rumen... pa, svi izgledaju kao obrazi neke buckaste djevojcice... Mir se stane spustati nad nas gradic... Una zasvjetluca, onim svojim neobicnim bojama... kao da trepce... Neki vjetric svojim daskom dodirne lisce kestena... pa i ono zatreperi... A... onda cvrcci zapocnu svoj koncert... Probude krijesnice... koje stanu svjetlucati kroz noc...
Mirise pokosena trava... Mirise Una... Mirise sve... mirisom moje mladosti... Jos malo... pa ce muzika sa "Djeda"... razleci se... dolinom Une... Ozivjet ce cesta... mladoscu sto zuri... u provod...
Nekad... moj je grad bio ziv... mladosti prepun... Nekada... mojim gradom se mladost setala... i ljubav... Nekada... u mojem gradu... nikada nisam bila sama... Nekada... ja sam imala moj grad... I... moj grad je imao mene... Voljeli smo se i stalno bili zagrljeni... Na njegovim sam grudima... najljepse sanjala...
A... ostala samo sjecanja... U nekoj julskoj veceri... daleko negdje.. miris pokosene trave... me u mislima vrati... na ulice moga grada...
Veceras sanjam... neke tople noci...

Nesto danas na poslu ispisujem datum.... 13.oktobar... Osjetih bol posred grudi... I... sjecanja zaigrase u mojim mislima...
Prije trideset godina... na ovaj datum... je moj otac jos bio ziv... Pitam se, da sam tada... tog dalekog 13.oktobra znala da ce za dva dana umrijeti... da li bih mu nesto vise rekla... ili ispricala... Da li bih ipak snasla snage i sjedila pored njega dugo... dugo... gledajuci ga... Ne znam... Znam... da sam tada jos vjerovala da ce sve opet biti u redu... i da ce on doci kuci... Ni pomislila nisam... da su to posljednji dani za njega... Ni pomislila nisam... da bi on mogao otici zauvijek...
A, danas mi nekako sve slike prodjose kroz misli... I... pozeljeh da je to ipak onaj 13.oktobar... prije trideset godina... Pozeljeh da on ima bar jos ta dva dana zivota pred sobom... Da ih imamo oboje... Pa, da sjednem pored njega i pricam mu... sve boli srca moga... I... da mu kazem... da nikada nisam istinski na njega bila ljuta... iako mi je ponekad bilo zao... sto mi je ponesto zabranio... Voljela bih da mu mogu reci... da ga volim neizmjerno... i da ga nikada necu zaboraviti... Voljela bih mu reci... da moja unuka ima predivne plave oci... nebeske nijanse... Voljela bih mu reci... da je bio moja sigurnost... i da sam uvijek na njega ponosna... jer je jedina osoba, koja je uvijek znala odgovore na sva moja pitanja i sve moje dileme... Voljela bih...
Ali, danas je 13.oktobar.... trideset godina kasnije... Suvise kasno da se bilo sta kaze... Moja je mati znala... da su to njegovi zadnji dani, ali mi nije rekla... A, i da jeste... ne znam da li bih tada shvatila... Znam samo... da mi i danas... kao i svakoga dana... nedostaje... Samo da mogu... pozvati... i cuti njegov glas... Mozda bi tada... sve bilo drugacije... ljepse i bolje...
I cini mi se... da mi bas danas nedostaje... vise nego svih ovih godina do sada... Svih tih... trideset godina... Trideset godina... i trideset milijardi sjecanja... na njega... Svaka pomisao na djetinjstvo... slika u sjecanju... i njegove ruke u mojoj kosi... Njegova usne se pokrecu i daju mi hiljadu najljepsih savjeta...i utjeha... I... oci... tako poznate i drage... Oci... u kojima vidim sebe...
Vrijeme prolazi... Puno je vremena proslo... ali, nije izbrisalo ni jedno sjecanje... ni uspomenu... na tebe... A, voljela bih... da sam tog 13.oktobra.... mogla shvatiti da su to tvoji zadnji dani... Rekla bih ti... toliko toga... Ili ne bih nista... Ali... gledala bih te... i svaku bih crtu s tvojeg lica... urezala duboko... u moje misli... Ovako se bojim... da ce mi ponesto izmaknuti sjecanju... Zato cvrsto grabim svaku misao o tebi... I cuvam te... u ovom srcu, koje si mi dao... oce moj...

Zabijelio snijeg po brdima. Hladan mi vjetar jutros ustipi obraze
i sledi suzu. Ogoljela breza samotna, podno brda, cuti... Granama svojim se ka zemlji nadvija i, cini mi se, hiljadu tuga u njoj jutros ima...
Mozda je ona jedina u ovoj zemlji tudjoj... koja osjeca taj grc u mojim grudima... Zato... bas tu... pored njenog vitkog stasa... i tuznih grana... zapalih jednu svijecu... Zaklonih je skutom moje dugacke veste... njene veste... Jutros obukoh njenu vestu... i krenuh mojoj tuznoj brezi... Zeljela sam da mi i ona bude blizu ovog jutra... i da zajedno.... ocutimo sjecanje...
Zapalih svijecu... i od vjetra je zaklonih... sobom i tobom... moja draga... Drzala sam te za ruku... i prozivjela trenutke djetinjstva i teske tuge... koju samo ti i ja... razumijemo... i nosimo... trideset godina...

Ane ...ti pises srcem i dusom...

pises ...sve to treba negdje zapisati...

i nedati vremenu da sjecanja potisne u zaborav...

tvoja svaka napisana rijec odzvanja u mojim usima i dusi...

tu dugo stoji jer to je jednom prozivljeno...i upamceno i sacuvano...

sacuvano...u sjecanju...ti pisi jer znaj da ima ko da te cita...

ja sam stalno tu i citam...do prije nekog vremena sam pisala...pisala i ja...

radovala se i djelila sve sa vama i mojima najmilijima...

ali zivot i sudbina su se poigrali opet samnom....

ja isto pisem...ali niko ne cita...ali znaj da trebas pisati jer tako cuvas sve sto smo voljeli nekada...

Sanja, prije nekoliko dana se uvjerih...
da ovo moje pisanje nije uzalud...
Meni su ove moje recenice opet vratile nekoga...
ko je bio dio mojeg djetinjstva i mladosti....
Nekoga, ciji je zivot, na nekin nacin, bio povezan
sa mojim...
Zivot nas je odnio na razlicita mjesta...
Rat nas udaljio i razorio... nasu povezanost...

Ali... ove stranice i moje rijeci srcem napisane,
na koje ona slucajno dodje... su je navele
da shvati... da sam to ja... ona ista Ane,
koju je od ranog djetinjstva znala...

Ja volim moj grad... i volim ove stranice...
I zato... jos jednom... veliko hvala Dzaji za ovo...
Vjerjem da ovo pomaze ljudima da prebrode teske
trenutke zivota... Da se pronadju oni... koji su se
u vrtlogu zivota nekako zagubili i udaljili...

I, vjerujte mi... ko god ovdje navrati... ne moze
a da ne shvati... da je ovo onaj nas grad... koji
smo voljeli nekada... i da ovdje bituju oni...
koji taj grad nikada nisu zaboravili, niti ga prestali
voljeti...

Svi smo nesto izgubili... ali, oni koji su sposobni
sacuvati svoje uspomene i sjecati se... su ipak
ostali bogati... u dusi...

Spustila se ledena zimska noc. Stegla studen, pa naprosto ti ne da ni izaci van... Kao da nije dan onog divnog praznika, koji smo nekada nazivali "majcin dan"... i radovali se, i pripremali...
Sjecam se onih cestitki, koje smo lijepili i pravili svojim mamama, trudeci se da ih ispisemo sto ljepsim rukopisom i da u njima izrazimo svu onu ljubav, koju smo prema njima osjecali... onako iskreno djetinje.
Trcali smo na livade, sa kojih je tek okopnjavao snijeg, pa po obroncima trazili prve ljubicice da ih naberemo i obradujemo majke... Visibabe smo stiskali u sakama pobjedonosno i radosno zureci svojoj mami... cestitajuci i kao nagradu dobijajuci tople poljupce i osmijeh svoje majke...
Sjecam se... kako smo nespretno vezli neke miljejcice... Sjecam se... puno toga... I crvenih karanfila...

Sve je to nekako izgubilo svoju car... Ni proljece da se nazre ovoga dana... Sve sledjeno i hladno... Ni traga bilo kakvom cvijetku.. Nicega...

I stegla bi me tuga... Ali, zvono telefona i vedri glasovi mojih cerki... vratise na tren onu davnu toplinu i radost... Nagradih ih toplinom svojeg glasa... smijehom...i vedrinom...

A, onda spustih slusalicu... Jedna se suza brzo ote... i skliznu... po telefonu... I tuzna... zbog puno toga... i srecna, jer moja me djeca prelise svojim zvonkim glasovaima i radoscu. Pomijesanih osjecanja... sjedoh pored prozora... i gledam... u ledenu noc...

Jos jedan dan se ugasi na horizontu mojih izgubljenih snova...

Usnih nocas moju Baniju.
Kao... spavam u svojoj djevojackoj sobici... a,
kroz otvorena balkonska vrata ulazi miris pokosenog sijena.
I majku svoju cujem kako iz baste nesto se dovikuje s komsinicom...
Od cvrkuta ptica ne cujem dobro... o cemu to pricaju...
Samo se dusa grije na njezinom glasu...
I... kao... ustajem... Gledam kroz prozor izmaglicu...
kako se lijeno vuce iznad Une i podize u visine...
Kao da je svu noc cuvala grad... a, sada pokazuje,
ponosno, svu njegovu ljepotu... suncem okupanu...

Iz kuhinje mirise kava... I moja mati ulazi... nasmijana,
noseci u krilu tek ubrani paradajz...

Odnekud bruji traktor...
Otvaram oci... i gledam... kroz neki tudji prozor...
u neko tudje nebo...
Dvije se laste igraju... pod mojom strehom...
Eh... kad bi mi reci znale...

A... i nije vazno...
Nocas je moja mati... u svom krilu... donijela...
miris moje Banije...