Pasos za kupanje? Objavljeno: November 5, 2001 - admin Nevjerovatan osjecaj sopstvene nemoci i gluposti namece se pri bilo kakvom pokusaju da se razumije i dublje udje u problem linije razgranicenja izmedju pogranicnih gradova Hrvatske Kostajnice i Kostajnice, jer ono sto nije uspio da zakomplikuje debeli flomaster koristen pri izradi dejtonskih mapa, zakomplikovali su ovdasnji politicari.
Pandorina kutija je otvorena jos '99. godine kada je potpisan sporazum izmedju Hrvatske i BiH o ponovnom prekrajanju granica kod Kostajnica. Dejtonom je utvrdjeno da je linija razgranicenja izmedju Republike Hrvatske i BiH rijeka Una (sve sto je na lijevoj obali pripada Hrvatskoj a sve na desnoj BiH), ali je ostavljena i mogucnost da se ta granica naknadnim pregovorima dodatno definise i uskladi sa prijeratnim, avnojskim granicama izmedju tadasnjih republika. Problem se pojavio kada je prebrojano da avnojske granice trinaest puta presijecaju rijeku Unu od sela Ivanjska pa do njenog usca u Savu. Jedno od tih trinaest presijecanja nalazi se i u Kostajnici, gdje je trenutno na snazi dejtonska mapa. Ukoliko bi se ovdje povukla avnojska granica, Kostajnica bi prakticno bila mrtva. Grad koji je nastao na obalama rijeke ostao bi bez te rijeke, bila bi presjecena komunalna mreza, saobracaj, kao i dio magistralnog puta Novi Grad-Kostajnica-Kozarska Dubica. Tesko je i zamisliti kakve bi sve probleme to izazvalo.
Sporna teritorija: Sporan dio teritorije obuhvata oko 45 hektara zemlje na desnoj obali Une, duzine od 4.100 metara uz obalu i sirine od 25 do 150 metara. Rijec je uglavnom o gradjevinskom zemljistu, tvrdi Davor Govorcinovic, gradonacelnik Hrvatske Kostajnice, medjutim njegove kolege sa druge obale Une kazu da je to poljoprivredno zemljiste koje je u 80 odsto slucajeva u vlasnistvu drzavljana BiH. Na ovoj teritoriji nalazi se i kostajnicka tvrdjava, odnosno tvrdjava Zrinski (kako ovaj ruinirani objekat zovu u Hrvatskoj Kostajnici), kao i tri domacinstva. Dva su u vlasnistvu drzavljana BiH: Abdulaha i Mirze Delica, dok trece pripada Ratku Djetelicu, koji ima putovnicu Republike Hrvatske, medjutim i on je do '92. godine komunalije za svoju kucu placao tadasnjoj opstini Bosanska Kostajnica. Gledajuci po papirima, reklo bi se da oba grada polazu jednako pravo na spornu teritoriju, ali u cijelu pricu umijesala se istorija. I jedni i drugi istoriju/povijest tumace kako im odgovara, tako da bi bilo kakvo trazenje rjesenja u istorijskim udzbenicima bilo samo gubljenje vremena, narocito ako se ima u vidu cinjenica da istoriju pise pobjednik.
Boraveci u ova dva grada stice se utisak da bas i nemaju puno toga zajednickog osim odredjene letargije, koja je na trenutak prekinuta ponovnim aktueliziranjem pitanja granice. I to je bilo samo sa bosanske strane, tvrde gradjani Hrvatske Kostajnice, koji nisu, kako sami kazu, davali preveliki znacaj nedavnim desavanjima na onoj drugoj obali kada je bilo pojacano prisustvo policije RS, pa je cak i specijalna policija premjestena iz Prijedora u Kostajnicu. "U Hrvatskoj Kostajnici nikakve tenzije nisu dignute i nismo uopste reagirali na to sto se desavalo sa bosanske strane", kaze gradonacelnik Govorcinovic, dodajuci da sporna teritorija uopste nije sporna jer "pripada Hrvatskoj i oduvijek je i pripadala". Cini se da gradjane Hrvatske Kostajnice i ne brine puno cinjenica da ukoliko namjeravaju da odu u Srpsku Kostajnicu, umjesto da samo predju rijeku, moraju putovati nekih 60 kilometara, okolo. To bi otprilike bilo isto kao kada bismo iz Banjaluke putovali za Sarajevo, ali preko Zagreba?!
Materijalni interes: Rjesenjem granicnog prelaza rijesili bi se mnogi problemi gradjana obiju Kostajnica, a i sami gradovi bi imali visestruku korist. Medjutim, u tome je, cini se, i izvor svih problema. Sporazumom izmedju dvije drzave, granicni prelaz Hrvatska Kostajnica-Kostajnica definisan je kao glavni medjunarodni prelaz najviseg ranga. "Za ovaj status kandidovali su se i vec postojeci prelazi u Novom Gradu i Kozarskoj Dubici, ali su izgubili", objasnjava Govorcinovic. U takvom razvoju dogadjaja ova dva prelaza bi izgubila na frekventnosti, jer bi se gotovo sav putnicki i transportni saobracaj preusmjeravao na Kostajnicu, cime bi pojedini lokalni mocnici iz Novog Grada i Dubice izgubili siguran izvor prihoda. Iza svega ipak stoje materijalni interesi nekolicine, jer, nezvanicno, novog granicnog prelaza nece biti ukoliko se Hrvatskoj Kostajnici ne vrati sporna teritorija, jer je upravo na njoj predvidjeno da se grade carinski terminali. Druga teorija polazi od planova napravljenih jos 1964. godine, kojim se predvidja da se rijeke Sana, Una i Sava plovno osposobe od Ljubijskih rudnika, odnosno od Prijedora prema Brckom i dalje prema Srbiji. Ovakav poduhvat u ovim okolnostima je utopija ali je nesumnjivo da je i ekonomski isplativ. Preuzimajuci dio teritorije Kostajnice, Hrvatska prelazi na desnu obalu Une i na taj nacin kontrolise oko cetiri kilometra njenog toka, a samim tim i plovnost cijele rijeke. Sporazum iz '99: Ako imamo ovo u vidu, onda je mozda i malo jasnije zasto je 1999. godine potpisan sporazum izmedju Hrvatske i BiH kojim se doslovno brise dejtonska granica i Hrvatskoj ustupa 45 hektara zemlje na desnoj obali Une. Ovaj sporazum jos nije ratifikovan i to je zasada jedina nada stanovnika Kostajnice da nece morati narednog ljeta nositi pasos sa sobom ukoliko podju na kupanje ili pecanje na rijeku koja im tece, doslovno, ispod prozora. Ni te, '99. kao ni danas nije moguce precizno utvrditi ko je i zasto dopustio da se taj sporazum potpise ni ko je znao za to a ko nije. Poznato je da je Ostoja Kremenovic, tadasnji potpredsjednik Vlade i clan Drzavne komisije za razgranicenje, parafirao ovaj sporazum, ali je sa tim bila upoznata i tadasnja vlada sa Miloradom Dodikom na celu, koja je dala saglasnost. Sa tekstom sporazuma, navodno, bili su upoznati i Zivko Radisic i Svetozar Mihajlovic. Upravo je ovaj drugi zestoko napao Kremenovica, optuzujuci ga da je "prodao srpsku zemlju", dok je Radisicu zamjerao sto, kao clan Predsjednistva, nije ulozio veto. Radisic se tada branio, objasnjavajuci da nije stavio veto jer Predsjednistvo i nije odlucivalo o ovom papiru, ali je zato ulozio prigovor Anti Jelavicu, tadasnjem predsjedavajucem Predsjednistva BiH. Kasnije se ispostavilo da Jelavic nije uopste ni cuo za ovaj prigovor. Sve ovo pomalo podsjeca na pricu o "ludom i zbunjenom", s tim da u ovoj tragikomediji gradjani Kostajnice igraju ulogu "zbunjenog".
Berijeva Kostajnica Grad Kostajnica mijenjao je svoj naziv tri puta u proteklih nekoliko godina. Do 1992. godine zvao se Bosanska Kostajnica, nakon toga, odlukom Skupstine opstine, mijenja naziv u Srpska Kostajnica. Tako ostaje sve do pred izbore 1998. godine, kada bosnjacki odbornici insistiraju da se vrati stari naziv "Bosanska". Posto se priblizavao dan izbora a dogovor o imenu grada nije postignut, presudio je tadasnji sef misije OEBS-a u BiH Robert Beri, rekavsi da nece biti ni srpska ni bosanska, vec samo Kostajnica. Od tada, mnogi u sali ovaj grad zovu "Berijeva Kostajnica".
Clanak preuzet iz Reportera http://www.reportermagazin.com/
|